Umetnički
potreba da se prave narodne igre prikupe, primene i umetnički prerade osetila se naročito u pozorišnoj umetnosti, režiji i koreografiji. Prerađivanjem i stilizovanjem teži se, da se od elemenata narodne igre, ukoliko je to moguće, stvori naša rasna umetnička igra. Razume se da je za ovakav rad potreban domaći umetnik i koreograf, koji pored temeljnog i svestranog poznavanja osnova narodnih igara treba da ima i urođen smisao i atavističko osećanje za njihov duh, boju i karakter.

Turističko-ekonomski

Mesta u kojima se narodna igra još čuva i dobro igra, privlače domaće i još više strane turiste. Kad bi se češće priređivali izleti u cilju upoznavanja narodnih igara na narodnom vrelu, u vezi sa dobro organizovanim saborima i smišljeno izvedenim festivalima, to bi bio nov izvor za ekonomsko podizanje tih mesta

Vaspitni

Naročito je važan u nekoliko pravaca. Pre svega , nacionalno-vaspitni značaj narodnih igara. Narodne igre imaju dubok koren u narodnoj prošlosti. One su potekle iz narodne duše, one su upletene u narodne običaje, proizvod su narodnog duha i deo narodnog predanja. Oživljavanje narodnih igara, oživljava zdrav duh naših predaka.

Zato, makoliko da smo gostljubivi prema stranom elementu,ne treba da zaboravio ni ono što čini sastavni deo našeg života i našeg predanja, ono što je deo nas samih.

Socijalno-vaspitni

Od narodnog kola nema socijalnije igre.šta još može da stvori tako prijatno osećanje u zajednici, da obuhvati sve članove društva kao narodna igra? Kolo, svakom pristupačno, ne pravi razlike ni između vera, ni između staleža, ni između polova, ni između godina.

U kolu smo svi jednaki i ravnopravni: i bogataš i siromah, poslodavac i radnik, varošanin i seljak, muško i žensko, staro i mlado, zreli ljudi i deca.

Zdravstveno-vaspitni

Samo se po sebi razume da narodne igre, osobito kada se igraju na otvorenom polju i čistom vazduhu, krepe telesno i podižu i duševno i narodno zdravlje. I dečje narodne igre iz ovih razloga treba dobro poznavati pa iz njih odabrati sve ono što može služiti tom cilju. Kako su dječije igre uopšte priprema i vežbanje za ozbiljan rad, to i sa toga gledišta treba sakupljati, čuvati i negovati narodne igre.

Estetsko-vaspitni

Neslućena lepota i bogatstvo invencije krije se u ovom našem velikom narodnom blagu. Igre raznih naših krajevapružaju neverovatnu raznovrsnost i po obliku, i po koracima, i po pokretima i po ritmu. Za svakog čovjeka one predstavljaju radosno otkriće i neočekivano zadovoljstvo. U narodnim igrama svako može uživati na svoj način.

(sestre Ljubica i Danica S. Janković; I knjiga)

Da bi stručno istraživanje i proučavanje tradicionalnih igara bilo moguće nastaviti i proširivati, bilo je neophodno prethodno sistematizovati do tada prikupljenu etnokoreološku građu, grupisati je po zajedničkim odlikama i na osnovu toga podijeliti određeni prostor na etnokoreološke zone. To je bio veoma težak i dugotrajan proces koji je dodatno bio otežan nedovoljnom istraženošću predmetnog prostora u pogledu tradicionalnih igara. 

Sve većim proučavanjem našeg kulturološkog kao i igračkog nasljeđa, sistematizujući etnokoreološku građu dolazimo do većeg broja podataka koji se upravo odnose na podudarnost određenih karakteristika unutar određenog područja.

1971. godine, objedinjujući sve pomenute parametre i uz konsultacije kolega etnokoreologa, Ivan Ivančan vrši podjelu bivše Jugoslavije na određene etnokoreološke zone i objavljuje ih u svojoj knjizi Folklor i scena. Podijelio ih je na: alpsku, panonsku, jadransku, dinarsku, moravsku i vardarsku zonu. Ivan Ivančan je svoju podjelu sigurno bazirao i na osnovu nalaza i stavova prethodnika kao što je npr. Jovan Cvijić koji je balkansku teritoriju podijelio na dinarski, centralni, istočnobalkanski i panonski tip, polazeći od kriterijuma podjele po psihičkim tipovima stanovništva, zatim Milovan Gavaci koji je dao etnografsku podjelu po zonama i dijelio ih na šest etnogeografskih zona: alpsku, panonsku, jadransku, dinarsku, moravsku i vardarsku. Etnografske i etnokoreološke zone kao što se može zapaziti imaju iste nazive ali treba napomenuti da njihove granice malo odstupaju jedne od drugih.

Dinarska zona po Ivančanu i etnokoreološkoj podjeli obuhvata područje cijele Bosne i Hercegovine, jedan dio Srbije, dio Hrvatske, i skoro cijelu Crnu Goru. Granice dinarske zone su na sjeveru rijeke Sava i Kupa, na zapadu sasvim blizu obala Jadranskog mora, na jugu je državna granica bivše Jugoslavije i na istoku graniči negdje na rijeci Kolubari.

Osnovne stilske karakteristike igranja u dinarskoj zoni su visoki i snažni poskoci s noge na nogu ili na istoj nozi. Igra je trajala dugo i često je testirala izdržljivost igrača u kolu, pogotovo ako su unutar kola bile prisutne djevojke koje su stasale za udaju.

Posmatrano kroz formacije igara dinarske zone onda možemo reći da su tu zastupljena otvorena i zatvorena kola kod kojih se ponekad može izdvojiti samostalan par u centru kola, naspramne linije ili lese, zmijoliko kretanje po prostoru. Kola su razvučenog tipa, i igrači nisu zbijeni u toku igre kao što je to recimo u panonskoj zoni. Prilikom igre zapaža se i veliko prelaženje prostora što je i jedan od razloga što nije bilo moguće da igrači budu blizu jedni drugih.

Držanje igrača u kolu je najčešće za ruke koso dole spuštene uz tijelo. Nekad u prošlosti igrači su se znali povezivati za ramena, za pojaseve, maramicu…

Smjer kretanja igranja u dinarskoj zoni je podijeljen. U njegovim zapadnim dijelovima kolo se kretalo u pravcu kretanja kazaljke na satu, dok u istočnim dijelovima kretanje je bilo obrnuto.

Igra se najčešće izvodila i šestodjelnom igračkom obrascu u mjeri 2/4, a ritmička šema koraka je najčešće  bila

   ili .

Kombinacijom ova dva ritmička obrasca dobijalo se mnoštvo varijanti u izvođenju figura igara.

Pratnja igara u dinarskoj zoni je prvenstveno bila pjesma, topot i ritam koraka, tambura trožica i četverožica, šargija i svirala.

U igrama dinarske regije posebno mjesto zauzima uloga kolovođe koji komanduje igrom u kolu i takva kola se izvode bez instrumentalne pratnje (šutke, bez išta, nijeme….)

Mjesta za igranje su bili otvoreni i zatvoreni prostori. U otvorene prostore su spadali proplanci, livade, zborišta, crkvena porta, raskršća… Igra u zatvorenim prostorima kao što su kuće a kasnije društveni domovi bila je nešto rjeđa zbog oraničenosti broja učesnika.

Prilike u kojima se igra izvodila bile su raznovrsne: sijela, posijela, vjerski praznici, zborovi, teferiči, derneci, svadbena  veselja i druge svečanosti koje su se dešavale u okviru jedne zajednice.