Do kraja 19.vijeka narodna nošnja seoskog stanovništva bila je najvećim dijelom domaće proizvodnje. Izrađivale su ih žene na selu, a neke dijelove su radile seoske i gradske zanatlije.Materijali za nošnju izrađivani su od vune, lana, konoplje i kože.

Od lana i konoplje tkalo se platno za osnovne dijelove: košulju, gaće kao i za ženske marame za pokrivanje glave. Čisto laneno platno koristilo se obično za praznične dijelove, dok su se za svakidašnje dijelove miješali lan i konoplja.Pamuk koji je u 19.vijeku u velikoj upotrebi u građanskoj nošnji, ulazi postepeno u upotrebu i na selo krajem 19. vijeka i to najprije u srednju i istočnu Bosnu, Posavinu i Hercegovinu. Stanovništvo zapadne Bosne i planinskih krajeva ostalo je pri upotrebi lanenog platna i u prvoj polovini 20. vijeka.

Pamuk se najprije miješao sa konopljom i davao mješano platno tzv. „mješavu“, za razliku od čistog lanenog tzv. „prtenog“ ili „prtenine“. Šira upotreba pamučnog platna počinje tek sa većom industrijskom proizvodnjom ovog materijala, koja je učinila da se u nekim krajevima, naročito u Hercegovini, prestalo izrađivati platno na selu, te ga je narod većinom kupovao.

Laneno platno tkano je uvijek „u dva nita“ i zbog svoje ravne površine davalo mogućnost za izvođenje veza u boji po njemu.To se naročito vidi kod košulja u zapadnoj Bosni i Hercegovini. Miješano platno, kao i čisto pamučno, zbog tanje niti, omogućavalo je izvođenje raznovrsnijih tehnika tkanja, koje su platnu davale posebnu plastičnost. U srednjoj i istočnoj Bosni kao i Posavini mnogo se izrađivalo platno sa velikim i malim „uzvodom“, zatim „na kutije“, „na šibe“ itd. Pored toga, tkano je i obično platno „u dva nita“ zvano svuda „melez“, od čega su se obično izrađivale muške gaće i svakodnevne košulje.

Vuna je imala mnogo veću primjenu u izradi nošnje nego ijedan drugi materijal.Od nje je izrađivano sukno, nevaljano i valjano, za sve gornje haljetke, kako ljetne, tako i zimske.Pored toga, korištena je za pletenje čarapa, tkanje ženskih pregača, tkanica i torbi.Kod svih etničkih grupa bilo je u upotrebi bijelo, crno i tamnoplavo valjano sukno tzv. „raša“, „mrčina“ i „modrina“. Sukno su tkale žene, a valjano je na primitivnim stupama kojih je bilo na mnogim riječicama i potocima. Od sukna su izrađivani svi gornji muški i ženski haljeci: zubuni, haljine, gunjevi, džoke, gunjići, čakšire, tozluci.

Pored valjanog izrađivano je i nevaljano sukno i to od „singave“ i crne vune.Ovo je sukno tkano uvijek „u četiri nita“ kao i valjano, samo sa raznovrsnijim tehnikama koje su mu davale i posebnu strukturu. Naročito je bilo uobičajeno tkanje „na džever“ (u vidu riblje kosti) i „na sitnu kocad“ (kao pčelinje saće) i to od „singave“ vune, dok se od crne izrađivalo mahom obično, sa glatkom površinom ili „na džever“. Ovo sukno upotrebljavano je isključivo za muške pelengaće, zvane u cijeloj Bosni šalvare ili šarvale.

Spomenimo i jednu vrstu sukna, koje nije bilo domaće proizvodnje već se uvozilo tzv. „bugarsko sukno“, debelo sukno mrke boje, koje sa naličja ima rese od vune. Ovo je sukno bilo skupo i kupovali su ga samo imućni ljudi na selu.Bilo je u upotrebi u posavskim krajevima, a od njega su seoske terzije izrađivale ženske kratke gunjiće i duge zimske haljine, kao i muške gunjeve.

Koža se upotrebljavala najviše u sirovom stanju, neprerađena, već samo osušena.Odteleće, goveđe, kozije i svinjeskekože izrađivani su opanci oputari, zvani „putravci“, „oputnjaci“, „fašnjaci“, na prijeplet opanci – zajednička obuća svih stanovnika na selu. Oputa kojom su se pleli ovi opanci bila je obično od tanje ovčije ili kozije kože.Opanke od „učinjene“ kože, koje su izrađivali opnčari, nosili su mlađi i imućniji krajem 19.vijeka, dok se nisu pojavile cipele. Tada one postaju praznična obuća kod stanovništva istočne Bosne i Posavine. U Hercegovini se kao novina, između dva rata, umjesto kožne opute pojavljuje lanena usukana oputa.

Od ovčije kože zajedno sa runom izrađivani su muški kožusi zvani „kožuni“ ili „guberi“, naročito u upotrebi kod srpskog stanovništva u zapadnoj Bosni. U Posavini su poznati ženski „kožušci“, kao proizvod majstora kožuhara.

Treba napomenuti još dva karakteristična odjevna elementa u muškoj nošnji, rasprostranjena kod svih etničkih grupa. To su: pojas „bensilah“ izrađen od kože i pulan olovnim pulijama i kožna torba „šarpelj“, takođe pulana, a u Posavini ukrašavana i  papcima od jelena. Izrađivali su ih majstori sarači, a nosili su ih imućniji ljudi.

Pored materijala domaće proizvodnje, krajem 19.vijeka u upotrebi se nalaze i materijali manifakturne i fabričke proizvodnje kao što su somot, „čoha“ (crvena, zelena, crna), „aladža“ i „šamaladža“ (pamučna ili svilena prugasta tkanina), „atlas“ (vrsta svilenog satena) i dr. Sa novim materijalima dolaze i novi krojevi pojedinih haljetaka, a sa njima i nova terminologija.Na teritoriji Bosne i Hercegovine tako se mogu uočiti brojni nazivi za pojedine dijelove nošnji. Pored sačuvanih starih slavenskih naziva imamo i veliki broj orijentalnih naziva („ječerma“, „fermen“, „džemadan“, „koparan“, „bošča“, „fes“, „zubun“ itd.). Pored orijentalnih, staroslovenskih u gradovima poslije austrougarske okupacije javljaju se i njemački nazivi kao „ala franga“, „lajb“ itd.

Kod narodne nošnje u Bosni i Hercegovini mogu se, prije svega, uočiti razlike u odijevanju između gradskog i seoskog stanovništva, pri čemu je nošnja po gradovima na cijeloj teritoriji prilično ujednačena pa čini i posebnu grupu – gradsku nošnju.

Seoske nošnje se mnogo više međusobno razlikuju, tako da diferencijacija ide u nekoliko pravaca. Postoje bitne razlike u načinu odijevanja između pojedinih širih geografskih oblasti, a te razlike se ogledaju  u kroju osnovnih dijelova,  ornamentici i načinu nošenja.

Po osobenostima u narodnoj nošnji izdvajaju se oblasti: zapadna Bosna, srednja i istočna Bosna i Posavina. Prema ovoj podjeli imamo tri glavne grupe, tj. tri tipa seoskih nošnji:

• dinarske nošnje
• srednjobosanske nošnje
• posavske nošnje.

Važno je napomenti da u svakoj od navedenih oblasti živi stanovništvo svih triju naconalnosti: Srbi, Hrvati i Muslimani, koje ima svoje specifičnosti uslovljene različitim faktorima (etnički razvoj, socijalno-ekonomske strukture, geografski položaj). Ove specifičnosti nošnje svake pojedine etničke grupe ispoljavaju se u manjim detaljima pojedinih odjevnih elemenata, u njihovoj boji ili načinu nošenja, te u odnosu na tip nošnji sa tog područja čine njihove varijante.

Prostiranje:

Imaju najveći obim prostiranja i obuhvataju prostor zapadne Bosne tj.predjele u sklopu dinarskog planinskog masiva, zalazeći dublje na istok do oblasti Imljana, Banjalučke Vrhovine, pa preko Travnika do rijeke Rame. Na sjevjeru granica ide sjevernim padinama planine Grmeč, pa preko Banjaluke, odnosno Potkozarja do Prnjavorske župe. Na jugu se granica prema Hercegovini gubi i produžava u samu Hercegovinu zahvatajući dijelove oko Foče i Čajniča sve do rijeke Lima.

U ovoj široko rasprostranjenoj oblasti nailazimo na veći broj varijanti u nošnjama kod srpskih i hrvatskih etničkih grupa, dok su muslimanske nošnje na cijeloj teritoriji ujednačene do te mjere da ih možemo ubrojiti sve u jednu varijantu. Od srpskih i hrvatskih nošnji tu spadaju: imljanska, zmijanjska, nošnja Banjalučke Vrhovine, prnjavorska, debeljačka, janjska, sasinska, kupreška, livanjska, glamočka, grahovska, podgrmečka, bihaćka, ramska. U Hercegovini se odvajaju dvije varijante: „umska“ i „brdska“, pri čemu prva zahvata uglavnom zapadnu i srednju Hercegovinu uključujući tu Mostar, Konjic, Stolac, Ljubinje i Ljubuški, dok se druga prostire istočnom Hercegovinom zahvatajući i Foču i Čajniče.

  Nošnja iz Imljana, okolina Kotor Varoši

Nošnja iz Janja, okolina Jajca

Ženska nošnja:

Glavnu karakteristiku dinarskih nošnji kod žena čini lanena duga košulja, izjedna krojena, sa umetnutim pravim klinima ispod ruke, vezena na skutima pozadi, na rukavima i na prsima.Vez je izveden uvijek vunom u četiri boje kod srpskih i mahom u dve boje kod hrvatskih nošnji.Motivi su geometrijski.Specifičnosti košulja srpskih nošnji u zapadnoj Bosni je da imaju našivene trake crvenog platna, „maveza“, oko veza na rukavima i prsima.

Gaće su obavezan svakidašnji dio ženske nošnje samo kod hrvatskih i muslimanskih grupa, a u srpskim nošnjama samo o vjenčanju, prilikom smrti i na zborovima.Uvijek su od lanenog grubljeg platna, širih nogavica, skupljenih pod koljenom.

Od gornjih vunenih haljetaka najvažniji su zubun, haljina i pregača.Zubun je od valjanog sukna, kod djevojaka pretežno bijele, a kod udatih žena crne ili tamnoplave boje.U srpskim nošnjama zapadne Bosne specifični su tamnoplavi zubuni i za djevojke i za udate žene, dugi do kukova, bogato ukrašeni vezom i čohom u boji.

Zimska duga haljina je od bijelog sukna za djevojke i od crnog ili tamnoplavog za udate žene.Ta haljina je duga do gležanja, otvorena sprijeda, sa umetnutim kosim klinima ispod ruke.Ima duge uske rukave.U zapadnoj Bosni, u srpskim nošnjama haljine su vezene i ukrašene čohom u boji, kao i zubuni.

Pregače, tkane od vune u boji, izrađivane su u dve tehnike: ćilimskoj ili „iveranjem“ i „nizanjem“ili“prebiranjem“. Iverane su bogato ornamentisane geometrijskim motivima i nosile su ih djevojke i mlade žene.“Prebirače“, u upotrebi samo kod starijih žena, nemaju ornamentike, izuzev uskih poprečnih pruga.I „iverane“ i „prebirane“ pregače su potkićene bogatim resama od vune.U nekim nošnjama dinarske oblasti specifičnost predstavlja upotreba dvije pregače, prednje i zadnje.Male su, sa jako dugim i gustim resama od vune, koje sežu do bedara.Nose ih samo udate žene.

Čarape u svim ženskim dinarskim nošnjama su od vune, duge do koljena, pletene u dvetehnike:“napetigala“ijednomiglom, tj. „na poplet“. U zapadnoj Bosni čarape su pretežno od crne i crvene vune, najčešće sa rombičnim motivima.U Hercegovini su od bijele i crne, prošarane manje drugim bojama.

Nošnju na glavi čini crvena kapica, plića ili dublja, pokićena novčićima kod djevojaka.Udate žene preko kape prebacuju četvrtastu bijelu maramu, zvanu najčešće „krpa“.Krpe su vezene vunom u boji.Ornamentika na njima je mahom vegetabilna.I one su ukrašavane crvenim „mavezom“ kod srpskog stanovništva zapadne Bosne.

Muška nošnja:

Mušku dinarsku nošnju karakteriše košulja od lana, istog kroja kao i ženska, samo duga do koljena i vezena bijelim koncem.Gaće su uskih nogavica u srpskim nošnjama, a u hrvatskim i muslimanskim kraćih širih nogavica i većeg tura.

Od gornjih haljetaka ovde ulaze: zubun, kožun i haljina. Zubun je kratak do struka, od bijelog ili crnog sukna, a ponekad i od tamnoplavog.Nema mnogo veza.Kožuni su od ovčje kože sa runom, bez rukava, dugi do ispod kukova.U upotrebi su samo kod srpskog stanovništva zapadne Bosne. Haljina muška ili gunj najčešće je od crnog sukna, duga do pojasa ili do bedara.Ima duge rukave i sprijeda je otvorena.Ukrašena je crvenim gajtanima kod srpskog i hrvatskog stanovništva, a kod muslimanskog i zelenim.Ječerma od čohe sa tokama od srebrnih pucadi nosila se praznikom.

Preko gaća nosile su se šalvare ili čakšire.U srpskim nošnjama zapadne Bosne šalvare su imale duge uske nogavice, potkićene resama po dnu.Čakšire su bile od bijelog, crnog ili tamnoplavog sukna, uskih nogavica, malog tura, ukrašene vezom od crvenog gajtana u srpskim i hrvatskim nošnjama i još zelenim gajtanom u muslimanskim.

Čarape, duge do koljena, uvijek su razrezane sa strane i skopčavaju se kukicama.Boje su im kao i u ženskih.U Hercegovini su karakteristični tozluci od valjanog sukna, vrsta dokoljenica, bijele boje.

Oko pasa opasivan je crveni vuneni pojas, ili pak tkanica crne ili višnjeve boje.

Muška nošnja na glavi ujednačenija je nego ženska.Osnovu čini crvena kapa, a preko nje crven vuneni šal omotan oko glave.Kod srpskog stanovništva zapadne Bosne, kape su plitke, ukrašene crnim vezom i nose se bez crvenog šala okolo.Ispod kape nose se i bijela kapa od valjane vune ili pletena od pamuka („ćulah“ ili „bjelkapa“).U Hercegovini je posle ustanka 1875.godine u upotrebi  crnogorska plitka kapa zvana „zavrta“ optočena crnim satenom.

U svim muškim dinarskim nošnjama nalazimo u upotrebi kožni široki pojas „bensilah“ i kožnu torbu.

Promjene:

Karakteristike u dinarskim nošnjama, koje uočavamo krajem 19.veka, u daljem razvoju od početka 20. vijeka postepeno se gube, sa upotrebom novog fabričkog materijala i novih krojeva. Tako između prvog i drugog svjetskog rata nestaje postepeno veza na ženskim i muškim košuljama, dužina košulja se skraćuje, a rukavi skupljaju u „jačicu“.Kod žena ulaze u upotrebu „carze“, tj.gornje vunene haljine sa nabranom suknjom, primljene od susjednog stanovništva Dalmacije i Like. Ove carze vremenom se počinju izrađivati od crnog satena – „glota“, a zatim se i skraćuju u običnu crnu nabranu suknju. Ovajprocessenaročitoubrzavaposlijedrugogsvjetskog rata.Tako crna nabrana suknja postaje tu, u neku ruku, karakteristična nošnja.

Promjene su zahvatile i muške nošnje u dinarskoj oblasti. Pored elemenata orijentalne nošnje: fermena, džemadana i koparana, kod srpskog stanovništva ulaze u upotrebu „krožeti“ iz Dalmacije. U kasnijem procesu između dva rata prodiru postepeno elementi gradskog načina oblačenja, što se naročito pojačava poslije drugog svjetskog rata. Od karakteristične dinarske nošnje zadržale su se najviše crvene kapice u Bosni i „zavrate“ u Hercegovini.

Prostiranje:

Zahvataju predjele u dolini rijeke Bosne, počev od njenog izvora kod Sarajeva, pa sve do Maglaja, odnosno do planine Ozren, protežući se na istok preko Ozrena i ogranaka planine Majevice do rijeke Drine, koja čini istočnu granicu. Na zapadnoj strani, lijevo od rijeke Bosne, ove se nošnje pružaju dolinom Lašve do Travnika, zahvatajući cio prostor između Lašve i rijeke Vrbasa, odnosno predjele oko Bugojna, Vakufa Gornjeg i Donjeg, a zatim dalje prema Fojnici i dolinom Lepenice sve do granice prema Hercegovini, odnosno do Ivan planine. Južno od Sarajeva ove nošnje protežu se i na planine Bjelašnicu, Treskavicu i Jahorinu i izbijaju na Drinu kod Goražda.

I u ovoj širokoj oblasti nailazimo na brojne varijante srpskih i hrvatskih nošnji, dok su muslimanske ujednačene. Tako na ovom prostoru razlikujemo nošnje: ozrensku, tuzlansku, birčansku, sprečansku, srebrničku, osaćansku, varešku, sutjesku (oko Kraljeve Sutjeske), glasinačku, višegradsku, a u dolini Bosne sarajevsku, lepeničku (ovde spadaju nošnje Kiseljaka, Kreševa i Fojnice), zatim bugojansku, travničku, žepčansku i zeničke Vrhovine.

Nošnja iz Osata                                 

Nošnja iz okoline Travnika

Ženska nošnja:

Osnovu ženske nošnje čine košulje od „uzvodnog“ pamučnog ili miješanog „beza“, duge do gležanja, sa nabranim klinima ispod ruke, koji ih čine vrlo širokim. Gaće su po kroju iste kao i u dinarskim nošnjama, a u upotrebi su kod svih etničkih grupa obavezno.

Zubun, kao najvažniji gornji haljetak, ovdje nije ujednačen kao u dinarskim nošnjama.Neke nošnje ove oblasti nemaju zubune, već kratke gunjiće ili čerme.Ovi su od crnog sukna uvijek, ukrašeni crvenim gajtanima.

Pregača u srednjobosanskim ženskim nošnjama takođe nije bila svuda uobičajen haljetak. Za razliku od drugih zimskih haljina kod dinarskog stanovništva, u srednjobosanskim nošnjama je karakterističan gunj ili „aljina“, duga do kukova, od crnog sukna, dugih rukava, ukrašena crvenim gajtanom ili bez ikakvih ukrasa.

Od obuće, pored grublje pletenih opanaka oputnjaka, karakteristični su za sve nošnje opanci od učinjane kože, različitog oblika i boje kod svake pojedine nošnje.Čarape su duge do koljena svuda, mahom od crne vune, šarane raznim bojama, i to cvijetnim motivima u istočnoj Bosni, dok oko Sarajeva nailazimo i na strogo geometrijske.

U nošnji na glavi kod djevojaka su karakteristični crveni fesići, a kod žena razni oblici kotura od pruća, preko kojih dolazi četvrtasta marama, mahom bijela, bez veza.

Muška nošnja:

Muške nošnje u ovoj grupi su mnogo ujednačenije nego ženske.Košulje su takođe od „uzvodnog“ platna, bez veza, sa veoma širokim rukavima, naročito u sarajevskoj nošnji.I kod muških i kod ženskih košulja karakteristične su „kerice“ od konca po rubu rukava.Gaće, za razliku od dinarskih, ovdje su vrlo širokog tura, naročito kod muslimanskog stanovništva.

Od suknenih haljetaka glavni su gunjić ili džoka, džemadan, gunj i čakšire ili šalvare.Svi su ovi haljeci od crnog sukna, ukrašeni crvenim ili modrim gajtanima kod srpskog i hrvatskog stanovništva, a još i zelenim kod muslimanskog.Džoka je kratak haljetak, bez rukava, otvoren sprijeda, a gunj je zimska odjeća, kratak do pojasa, sa uskim dugim rukavima.

Za cijelu grupu nošnji i u istočnoj i u srednjoj Bosni karakteristični su kod muškaraca na glavi fesovi i oko njih crveni vuneni šalovi kod srpskog i hrvatskog stanovništva, a bijeli šarani peškiri kod muslimanskog.Fesovi kod hrvatskog stanovništva su sasvim tamne boje, gotovo crni, kod srpskog nešto svjetlije boje, a kod muslimanskog otvorenocrveni.

Na nogama su karakteristični tozluci crvene i tamnoplave boje.

Kod imućnijih ljudi u srednjobosanskim nošnjama nalazimo dijelove odjeće od crne čohe, vezene crnim gajtanima.To su fermen, džemadan, ječerma i koparan, a takođe i čakšire, jako nabrane u struku pozadi.Sve su ovo elementi orijentalne nošnje, primljeni iz grada.

Kožni pojas „bensilah“ je karakterističan za sve srednjobosanske nošnje, jer ga nalazimo kod svih etničkih grupa na ovom teritoriju.

Promjene:

Od početka 20.vijeka ušle su izvjesne promjene i u ovu grupu nošnji, iako nisu u većini slučajeva izmijenile bitne karakteristike nošnje koje su postojale krajem 19. veka. Jedina krupnija promjena u ženskoj nošnji zapaža se u upotrebi dimija od crnog satena u okolini Sarajeva i u dolini Bosne do Zenice, kao i u već navedenim hrvatskim nošnjama u srednjoj Bosni. Sa unošenjem ovog odjevnog elementa prestaje nošenje pregače tamo gde je postojala, dok svi ostali dijelovi ostaju i dalje u upotrebi. Crne nabrane suknje od satena – glota pojavljuju se i ovdje, uglavnom u srpskim nošnjama srednje i istočne Bosne, u vremenu između dva rata.

U muškim nošnjama je takođe bilo malo promjena sve do ovog rata.Otada počinje prodiranje gradskog načina oblačenja u svim nošnjama ove grupe.

Prostiranje:

Rasprostranjene su u pojasu duž desne obale rijeke Save, kao i u donjem toku rijeke Une. U unutrašnjosti Bosne ove nošnje produžuju se do ogranaka visokih planina. Tu spadaju nošnje iz oblasti Knežopolja, Timara, Lijevča polja, Dervente, pa na jug do ogranaka planine Borje, zahvatajući okolinu Teslića, Tešnja i Doboja. Na desnoj strani Bosne tu spadaju nošnje iz okoline Modriče, Bosanskog Šamca, Brčkog, Gradačca, pa sve do Semberije, obuhvatajući i nju. To su sve varijante srpskih i hrvatskih posavskih nošnji, dok je sa muslimanskim nošnjama isti slučaj kao i kod ranijih grupa, odnosno one su ujednačene na čitavom ovom području.

Elementi posavskih nošnji prodirali su i dublje u Bosnu kod dinarskog stanovništva, ali sporadično.Razlog ovome leži najviše u ekonomskom i privredno jačem položaju posavskih krajeva, koji su bili uvijek privlačna tačka za planinsko stočarsko stanovništvo radi ishrane ne samo njihove stoke već i njih samih.Ta povremena pomjeranja planinskog stanovništva u župne sjeverne predjele učinila su da su se elementi posavske nošnje infiltrirali u granične dinarske nošnje prema Posavini.

Ženska nošnja iz okoline Brčkog

Ženska nošnja:

U ženskim nošnjama na prvo mjesto dolazi košulja od miješanog ili pamučnog platna tkanog „na uzvod“, rezana u struku i bogato nabrana oko vrata i u pasu pozadi. Ukrašena je utkanom šarom duž skuta pozadi i na rukavima, od crnog i crvenog pamuka, u vegetabilnim motivima.Po svom kroju ova košulja najviše odgovara onoj koju su nosili stari slovenski narodi.Za nju je zadržan takođe i stari slovenski naziv „rubina“.

Gaće u ženskim posavskim nošnjama bile su obavezni svakidašnji odjevni elemenat samo kod muslimanskog stanovništva, dok su se kod srpskog i hrvatskog nosile samo u izuzetnim slučajevima.Po kroju su iste kao i u ostalim krajevima Bosne.

Zubun, kao gornji sukneni haljetak, dug do koljena, od crnog valjanog sukna, nalazimo samo na lijevoj strani rijeke Bosne, u nošnjama oko Dervente, Bosanskog Broda, Tešnja, Teslića. U Lijevču polju i Timaru, zubun je malen, od tamnoplavog sukna, sa svim karakteristikama dinarskog zubuna. Na desnoj obali rijeke Bosne u posavskim nošnjama umjesto zubuna nosi se kratka „čerma“ ili „ljetak“ od crnog valjanog ili „bugarskog“ sukna, ukrašena vezom od crvenih, crnih i srmenih gajtana.

Zimska gornja haljina duga je do niže kukova, sa dugim rukavima, sprijeda otvorena. Uvijek je od crnog sukna, a kod imućnijih i od „bugarskog“, ukrašena vezom od crnog i srmenog gajtana, a često i bez veza.

Pregače posavskih žena imaju posebnu specifičnost.Za razliku od dinarskih, ove su tkane u „četiri nita“, dijagonalno, sa kvadratnim šarama, potkićene dugim resama od vune.Po veličini su veće i od dinarskih, tako da se jedan kraj zadjene za pojas.

Osnovna obuća i ovde bili su oputni opanci, ali su pored njih nošeni i opanci od „učinjane“ kože, najviše tzv. „crveni“ i „bijeli“. Čarape su duge, od raznobojne vune, pletene većinom „na pet igala“, sa cvjetnim motivima.

Nošnja na glavi u ženskim posavskim nošnjama ima svoje posebne karakteristike.Kod devojaka nju čini tzv. „krpica“, uski komad fino otkanog pamučnog platna, sa utkanim motivima, rađenim tehnikom „na dasku“. Na jednom kraju krpice prišivena je vrlo velika svilena kićanka, koja pada na čelo kad se krpica stavi na glavu.Ostali dio krpice pada pozadi, niz leđa.U hrvatskim nošnjama oko Brčkog, te u srpskim u Semberiji, djevojke su nosile dublje crvene fesiće ukrašene cvijećem ili resama od crne svile, koje su padale oko kape.Za nošnju udatih žena karakteristična je „krpa“ u vidu dužeg peškira, šarana utkanim cvjetnim motivima u crvenoj i tamnoplavoj boji.Na glavu su se najpre postavljali „koturi“, a preko njih se „prebacivala“ krpa.

Muška nošnja:

Glavnu karakteristiku čine košulje i gaće.Košulja je široka kao i ženska, nabrana pozadi u struku, a negdje i oko vrata, u pojasu pozadi rezana i bogato nabrana, a duga do koljena.Ukrašava se samo na rukavima u manjoj mjeri.Gaće su dugih nogavica, širokih samo uza Savu, imaju manji tur i ukrašavaju se čipkom po rubu.Rađene su od istog materijala kao i košulja.

Gornji haljeci bili su od valjanog sukna, i to: kratki „ljetak“ i zimski gunj. Ljetak je bez rukava, ukrašen crvenim gajtanom, ili bez veza.Gunj je isti kao i ženski.

Čakšire su uglavnom zimski dio odjeće.Iz upotrebe su iščezle već krajem 19.vijeka i bile su čohane, crne ili tamnoplave, ukrašene crvenim gajtanima. Po kroju se ne razlikuju od onih u gradu, jer su odande i primljene, a i radili su ih majstori terzije po gradovima. Sa čakširama ušli su u upotrebu kod imućnih ljudi i čohani gornji haljeci: fermen, džemadan i koparan, uvijek od crne čohe, vezeni crnim gajtanima.

Na glavi su kod muškaraca bili u upotrebi fesovi tamnije boje i crveni šalovi zimi.U drugoj polovini 19.vijeka prodiru u sela bliže Savi, šeširi, iz hrvatskih posavskih krajeva.

Muška obuća nije se razlikovala od ženske, tj.i ovde se sastojala od dugih šarenih vunenih čarapa i opanaka oputara ili od „učinjane“ kože. Krajem 19.vijeka imućniji ljudi već nose i cipele.

Promjene:

Ako pratimosamoosnovnepromjene u posavskimnošnjama, možemo konstatovati da su bile mnogo jače u muškim, nego u ženskim nošnjama. Dok su u muške nošnje ulazili elementi gradske nošnje, u ženskim nošnjama nailazimo na novije uticaje posavskih nošnji iz hrvatskih krajeva preko Save. Tako se u selima uz Savu glava povezuje „počelicom“ i „svezačom“ ukrašenima „šlingom“. Od gornjih haljetaka ušle su i ovdje u upotrebu suknje od crnog satena, samo duge do gležnja, tako da se ispod njih nosila i dalje duga košulja.Gornji dio tijela pokrivala je bluza, zvana „rekla“, od fabričkog pamučnog materijala tamnijih boja.Pomenuti šareni „kožušci“ primljeni su takođe iz krajeva preko Save. Promjene u ženskim nošnjama zahvatile su i obuću.Šarenečarapezamjenjujusepretežnočistim bijelim, a opanci grubim cipelama zanatske izrade.

Četvrtu grupu nošnji u Bosni i Hercegovini čine nošnje gradskog stanovništva, kako onoga po većim gradovima, tako i onoga po varošicama.U ovim nošnjama, bez obzira na nacionalnu pripadnost, zapaža se krajem 19.vijeka jak orijentalni uticaj, kako u krojevima i pojedinim haljecima, tako i u materijalima. Materijali su mahom uvoženi sa Istoka, a takođe i sa Zapada, naročito iz Venecije. Najviše su upotrebljavani čoha, somot, aladža, šamaladža, atlas, kao i razne vrste svile i brokata, a zatim i pamučni i svileni „bez“, tj. platno. Platno su izrađivale i naše žene po gradovima i manjim mjestima, i to one siromašnijeg stanja.

Nošnja po gradovima, u okviru turskog feudalnog i kasnijeg građanskog društva, nije imala samo praktičnu funkciju, već je istovremeno bila sredstvo da se i pomoću nje istakne klasna i staleška pripadnost pojedinih društvenih slojeva.U 18. vijeku turske vlasti donose u više mahova i posebne propise kojima se određuju boje i dijeloviodijelazajanjičare i begove, kao i za „muslimane“ i „nemuslimane“, stvarajući na ovaj način i u nošnji vjersku i nacionalnu razliku stanovništva. Klasne razlike, bez obzira na nacionalnu pripadnost, ispoljavale su se jače i bile upadljivije, dok su se vjerske odnosno nacionalne razlike ispoljavale u manjim detaljima. Kod srpskog stanovništva ovog društvenog sloja pojasi su na muškim nošnjama bili crveni, kod hrvatskih ljubičasti, a Muslimani su nosili šarene svilene „trabolose“ ili „mukadem“ – pasove. Boje fesova su takođe po nijansama crvene boje pripadale pojedinim nacionalnostima.U ženskim nošnjama nailazimo na crne satenske ili atlasne dimije kod hrvatskih i srpskih žena, dok su Muslimanke nosile dimije svijetlih pastelnih boja.

Nošnja nemuslimanskih žena                          

Nošnja muslimanskih žena

Ženska nošnja:

Po sačuvanim građanskim nošnjama s kraja 19.vijeka ženska nošnja se sastojala iz košulje od tankog pamučnog ili svilenog „beza“. Uz nju su se nosile i gaće od istog ili debljeg platna, širokih nogavica, skupljene pod koljenom.

Gornji haljeci bili su: mala ječerma sa dubokim izrezom na prsima i dimije, vrlo široke, bez nogavica. Udate žene oblačile su preko košulje i anteriju, vrstu duge haljine sa jako naznačenim strukom, zvonastog kroja, dugih razrezanih rukava.Opasivale su se srmenim širitnim pojasom sa paftama od srebra, razne veličine i oblika.

Na noge su dolazile bijele pamučne čarape i kožna obuća, odnosno razne vrste papuča i cipele.Kod muslimanskih žena nju su činile crvene ili žute „jemenije“, kod srpskih i hrvatskih – crne cipele.Na glavi su djevojke nosile fesiće sa cvijećem, a žene kalkan – kape sa srebrnim tepelukom na tjemenu i resama od crne svile unaokolo.

Srpske i hrvatske žene nosile su uz crne dimije preko košulje, libadu ili saltu.To je kratak haljetak od čohe ili atlasa, dugih rukava, zvonasto ukrojenih kod libade.

Kod muslimanskih žena po gradovima za izlazak je služila specijalna odjeća čisto istočnjačkog karaktera.To je „feredža“, a krajem 19.vijeka i „zar“. Feredža je vrsta širokog kaputa, dugih širokih rukava, sa velikom „jakom“ (kragnom) oko vrata.Uz feredžu su se nosila tri pokrivača od bijelog tankog platna.Jedan pokrivač je dolazio na glavu i čelo, drugi preko lica, odnosno usta, a treći, veliki, pokrivao je cijelu glavu, padao unaokolo, do pola leđa.Ovako obučena žena imala je samo malen otvor oko očiju da bi mogla vidjeti kud se kreće.Uz feredžu su se prilikom izlaska obuvale žute čizme od meke kože, zvane „tomake“.Krajem 19.vijeka ulaze u modu zarovi, vrsta gornjeg ogrtača, čiji je donji dio nabran u struku i služi kao suknja, dok se gornji, otvoren, prebaci preko glave i omota oko ramena. Zar i feredža nosili su se u Bosni sve do 1950.godine, kada je po izlasku Zakona o ukidanju ove odjeće prestala njihova upotreba.

Muška nošnja:

Osnovni dijelovi muške građanske nošnje, tj.košulja i gaće, izrađuju se od istog platna kao i ženski. Gornji haljeci su mahom od čohe: fermen, koparan, ječerma, džemadan i čakšire. Na glavu je dolazio fes, a na noge crne mestve i preko njih crne firale.Krajem 19.veka nose se već i crne cipele.

Promjene:

Veće promjene u gradskoj nošnji nastaju poslije 1878.godine, odnosno poslije austro-ugarske okupacije. Evropska moda početkom 20.vijeka proširuje se na sve slojeve građanskog društva. Žene sada, pored dimija šiju bluze po zapadnoj, bečkoj, modi i to od istog materijala kao i dimije.Tako nastaje „kat“, tj.dimije i bluza, neka vrsta haljine, koja postaje opšta nošnja svih muslimanskih žena. Srpske i hrvatske žene pak primaju suknje i bluze po uzoru na bečku modu.Fesići ustupaju mesto šeširima kod srpskih i hrvatskih i jemenijama kod muslimanskih žena.

Muškarci prelaze potpuno na evropski način odjevanja, izuzev konzervativnijih ljudi, naročito Muslimana, koji su i dalje nosili staru građansku nošnju od čohe.Jedino su primili od nove mode crne cipele.

Može se reći da se nošnje, kakve smo konstatovali na teritoriji Bosne i Hercegovine krajem 19.vijeka, intenzivno održavaju između prvog i drugogsvjetskograta. Neke manje promjene, koje su nastale upotrebom novog fabričkog materijala, nisu u osnovi promijenile karakteristike mnogih nošnji, niti im oduzele njihovo lokalno obilježje.

Sasvim je drugačija situacija nastalaposlijedrugogsvjetskograta.Sa novim društvenim uslovima života kod nas uopšte, kao i sa sve većom industrijskom proizvodnjom, narodne nošnje doživljavaju znatne promjene.Pored muškog, i žensko seosko stanovništvo sve više dolazi u bliži dodir sa gradom i gradskim načinom života, što ima za posljedicu i promjene u načinu oblačenja.U mnogim krajevima mlađi svijet napušta starinsku nošnju.Pored navedene crne suknje kod žena, nestaju i komplikovane nošnje na glavi i sve više ih zamjenjuju obične kupovne marame raznih boja.Umjesto tkanih košulja nose se kratke košulje od kupovnog platna i bluze, a umjesto opanaka cipele.Kod muških nošnji proces izjednačavanja sa gradskom nošnjom je mnogo brži i ujednačeniji na čitavoj našoj teritoriji, bez obzira na nacionalnost.